Da li je došao kraj globalizacije?

U maju 2022, izvršni direktor Blekroka izjavio je da je „ruska invazija na Ukrajinu okončala globalizaciju koju smo imali priliku iskusiti u posljednje tri decenije“. On nesumnjivo ima pravo. Rat u Ukrajini doveo je do vrhunca sukob koji se već neko vrijeme sprema između velikih sila.

[Source]

Potrebno je objasniti ovakav razvoj događaja. Buržoaski analitičari jadikuju ukazujući na kratkovidost političara i predstojeću katastrofu, ali nam to ne može pomoći. Ne može se razumjeti svijet samo u smislu 'političkih izbora' i slične beskorisne terminologije. Umjesto toga, moramo pokušati razumjeti društvene okvire u kojima se razvijaju slobodna trgovina (što je suština globalizacije) i protekcionizam. Globalizaciju treba shvatiti kao proces koji je nastao pod određenim okolnostima; okolnostima kojih više nema.

Kako je svjetska trgovina transformisala svijet

Početkom 2000-ih, globalizacija i slobodna trgovina bili su vrlo popularni. I liberali i konzervativci su klanjali pred oltarom Adama Smita. “Bogatstvo naroda” smatralo se najdubljim djelom ikad napisanim.

Njihovo divljenje slobodnoj trgovini moglo se na određen način razumjeti. Svjetska trgovina je transformisala svijet, i to na bolje. Proizvodne snage su probile granice nacionalne države. Svijet je postao međusobno povezan na način na koji nikada prije nije bio. Lanci snabdijevanja povezuju nacije, industrije i radnike širom svijeta.

Sa rastom svjetske trgovine, porasla je i produktivnost. Industrije u naprednim ekonomijama proizvodile su sve napredniju robu, pa su čak i bivše kolonijalne zemlje počele razvijati značajne industrijske baze, posebno u Kini, naravno, zemlji kojoj ćemo se kasnije vratiti.

Svjetska trgovina je snizila cijenu sirovina premještajući proizvodnju ili eksploataciju na ona mjesta gdje su bile najpristupačnije, kao što je Adam Smit predvidio. Zašto ne vaditi željeznu rudu u australijskoj divljini gdje košta 30 dolara po toni, umjesto u Kini gdje košta 90 dolara po toni?

Isto tako, samo kombinacija svih resursa svijeta mogla bi stvoriti modernu tehnologiju. Uzmimo kobalt, na primjer. Polovina svjetskih rezervi i proizvodnje nalazi se u Demokratskoj Republici Kongo. Jedna trećina svjetskog nikla proizvodi se u Indoneziji, a polovina svjetskog litijuma proizvodi se u Australiji. Svi ovi materijali su bitne komponente litijumskih baterija.

Nadalje, koncentrisanjem proizvodnje u ogromne fabrike koje opslužuju svjetsko tržište, mogu se postići ogromne ekonomije. Fokskon linija za sklapanje Ajfona u Šenzenu, na primjer, može proizvesti 100.000 komada dnevno. Ovo je daleko od ranih godina kapitalizma, kada su proizvodnju obavljali radnici ručno, tkali, pokretali snagom i vještinom radnika.

U samo posljednjih trideset godina kineska ekonomija se potpuno transformisala. Broj radnika uključenih u primarni sektor (rudarstvo, poljoprivreda itd.) pao je sa 60 na 34 posto, dok je udio industrijskih radnika porastao sa 20 na 34 posto, što znači da Kina sada ima jedan od najvećih udjela industrijskih radnika u svijetu. Proizvodna vrijednost po industrijskom radniku u kineskoj industriji porasla je deset puta, u američkim dolarima, između 1991. i 2019. godine, iako ostaje samo jedna petina one koju proizvode američki radnici.

Svjetska podjela rada masovno je povećala produktivnost rada i omogućila proizvodnju jeftine robe, uključujući nabavku mobilnih telefona širom svijeta. Čak i u siromašnoj zemlji poput Indije, na stotinu ljudi, osamdeset i četiri je pretplaćeno na mobilne telefone (za razliku od 2001. godine, kada je odnos bio stotinu prema jedan). Ovo ogromno poboljšanje produktivnosti u industriji je takođe omogućilo sve većem udjelu stanovništva da svoje radno vrijeme posveti uslužnom sektoru, zdravstvu i obrazovanju, kao i turizmu i ugostiteljstvu.

Period nakon Drugog svjetskog rata obilježila je masovna ekspanzija svjetske trgovine, počevši od 1950-ih i 1960-ih godina, nastavila je da raste i nakon toga. Godine 1970. odnos svjetske trgovine prema svjetskom BDP-u bio je 13 posto – drugim riječima, otprilike jedna osmina svih roba i usluga proizvedena je za izvoz. Do 1980. ovaj broj je dostigao 21 posto. Devedesetih je došlo do još jednog naleta rasta do 24 posto, da bi do 2008. dostigao 31 posto.

Ekonomski razvoj pratila su politička zbivanja. Generalni sporazum o carinama i trgovini (GATT) je 1947. godine zaključilo 20 zemalja. Nakon toga uslijedili su višestruki sporazumi među potpisnicima tokom 1950-ih i 1960-ih, kao i povećanje broja potpisnika, sa 20 u 1949. na 37 u 1959, na 75 do 1968. godine. Do trenutka kada je Svjetska trgovinska organizacija nastala, 1994. godine, GATT je imao 128 potpisnika.

Svjetska trgovinska organizacija uključila je daleko sveobuhvatniji trgovinski sporazum uključujući usluge; mehanizam za rješavanje sporova; sporazume o zaštiti intelektualne svojine itd. U prosjeku, trgovinske tarife su pale sa 22 odsto 1947. godine na 5 odsto u vrijeme stvaranja Svjetske trgovinske organizacije.

To je omogućeno masovnom ekspanzijom svjetske ekonomije koja se dogodila nakon Drugog svjetskog rata, što znači da čak i ako ste morali ustupiti dio terena svom konkurentu ili zatvoriti neku svoju industriju, ukupni porast na svjetskim tržištima bi imao pozitivan uticaj na vaš položaj. U ovom periodu, dinamika slobodne trgovine je zaista funkcionisala na način na koji su Adam Smit i Dejvid Rikardo (koji je razvio Smitove ideje) sugerisali. Nadolazeća dominacija SAD-a nad kapitalističkim svijetom nametnula je temu slobodne trgovine nevoljnim učesnicima, izglađujući cijeli proces.

1990-ih, Internacionalna marksistička tendencija (IMT) kreirala je dokument koji je objasnio ovaj proces:

“Činjenicu da smo ušli u potpuno novu situaciju u svjetskim razmjerama potvrđuje promijenjena uloga svjetske trgovine. Masovni razvoj svjetske trgovine u periodu 1948-73 bio je jedan od glavnih razloga poslijeratnog uspona svjetskog kapitalizma.

To je omogućilo kapitalizmu – djelimično i privremeno – da prevaziđe glavne prepreke razvoju proizvodnih snaga: nacionalnu državu i privatno vlasništvo.” (Nova faza u svjetskoj revoluciji)

To je ono što je bilo poznato kao globalizacija, odnosno masovna ekspanzija svjetskog tržišta kako bi se prevazišla ograničenja nacionalnih tržišta. Drugim riječima: granice nacionalne države.

Nacionalna država

U ovom trenutku potrebno je razmotriti kako se nacionalna država odnosi prema razvoju kapitalizma. Kad je kapitalizam izašao na scenu svjetske istorije, on je prevazišao regionalna, feudalna ograničenja, da bi stvorio nacionalno tržište. Osobenosti izolovanih tržišta oko pijaca i regionalnog kapitala su prevaziđene, a cijene su uspostavljene konkurencijom na nacionalnom nivou između poljoprivrednika i kompanija. Ovo nacionalno tržište bilo je ključno za razvoj kapitalizma u prvim vijekovima njegovog postojanja.

Ali kako je kapitalizam razvijao proizvodne snage, konkurencija je ustupila mjesto monopolu. Ručni razboj je ustupio mjesto električnom, a prepreke ulasku u tržišnu utakmicu, postajale su sve veće. Da biste pokrenuli tkaonicu, sada su vam bili potrebni ne samo radionica i neki ručni razboji, već i fabrika, parna mašina i razboji. Razvoj proizvodnih snaga, odnosno razvoj nove tehnologije i njena primjena u proizvodnji, gotovo uvijek vodi ka većoj monopolizaciji, odnosno koncentraciji većeg kapitala u rukama manjeg broja kapitalista.

Jednom kada monopoli zavladaju i iscrpe domaće tržište, prisiljeni su da traže druge prostore za prodaju svojih proizvoda. To dovodi do masovne ekspanzije svjetskog tržišta i svjetske trgovine. Ipak, i ovo prestaje da bude dovoljno u određenom trenutku. Monopoli takođe moraju pronaći nove izlaze za svoj akumulirani profit. Kapital traži nova profitabilna ulaganja, koja više nisu dostupna na domaćem tržištu. Ovo je početak izvoza kapitala.

Kapital se izvozi putem finansijskog kapitala (banke, osiguravajuća društva itd.), koji dominira na domaćem i svjetskom tržištu. Ovo je svijet koji je Lenjin opisao u svom djelu “Imperijalizam kao najviši stepen kapitalizma”. To je i svijet u kojem danas živimo, ali na još višem nivou.

Lenjin je objasnio da su uske, ograničene granice nacije prepreka proizvodnim snagama, koje je svaka kapitalistička nacija prinuđena da pokuša da prevaziđe. Stoga, kako su se proizvodne snage razvijale tokom 20. vijeka, svjetska trgovina se razvijala mnogo brže.

Posljedice su bile ogromne:

„Intenziviranje međunarodne podjele rada, snižavanje carinskih barijera i rast trgovine, posebno između naprednih kapitalističkih zemalja, djelovali su kao ogroman poticaj za ekonomije nacionalnih država. To je bilo u potpunoj suprotnosti s rasparčavanjem svjetske ekonomije u periodu između ratova, kada su protekcionizam i konkurentske devalvacije pomogli da se pad pretvori u svjetsku depresiju.” (Nova faza u svjetskoj revoluciji)

Nadalje, uzlet u poslijeratnom periodu bio je i uzrok i posljedica razvoja svjetske trgovine.

Protekcionizam

Protekcionizam, suprotnost slobodnoj trgovini, je takođe postojao kroz istoriju kapitalizma, i to iz vrlo dobrih razloga.

Do sredine 19. vijeka, britanska industrija je zavladala svjetskim tržištem. Koristeći jeftinu robu, osvojili su svijet. Ovo je bilo doba britanske slobodne trgovine. To se ogledalo u dominaciji Vigovaca u britanskom parlamentu i ukidanju carina na žito, poznatih kao zakoni o kukuruzu. Tako je hrana za radničku klasu pojeftinila, što je gazdama omogućilo da snize plate.

Međutim, dominacija britanske industrije predstavljala je problem za druge nacije čije su industrije bile daleko manje razvijene. Trebala su im neka sredstva da zaštite svoju industriju od britanske konkurencije. Kako je rekao Engels, ove nacije „nisu uvidjele ljepotu sistema kojim bi trenutne industrijske prednosti koje posjeduje Engleska trebalo pretvoriti u sredstva da joj osiguraju monopol nad proizvodnjom širom svijeta i zauvijek. (Engels, “Francuski trgovački ugovor”, 1881.)

U Švedskoj su, na primjer, uveli sistem izvoznih ograničenja. Britanska industrija je crpila sve veće količine sirovina. Ali snabdijevanje Britanije neprerađenim trupcima, željeznom rudom i drugim mineralima malo je doprinosilo razvoju švedske industrije. Stoga su uvedena ograničenja na izvoz sirovog željeza, željezne rude i trupaca, kako bi se osiguralo da se prerada odvija u Švedskoj. Kada je švedska metalna i drvna industrija sustigla, ograničenja su ukinuta, a Švedska je sklopila sporazum o slobodnoj trgovini sa Britanijom i Francuskom.

Slično, u Konfederaciji su proizvodili pamuk tokom građanskog rata u Sjedinjenim Američkim Državama i bili zagovornici slobodne trgovine. Željeli su niže barijere za izvoz sirovog pamuka u Englesku. Industrijski sjever je, međutim, favorizovao zaštitne tarife kako bi zaštitio svoju industriju od engleskih suparnika. Ropstvo je stoga bilo blisko povezano sa ekonomskom zaostalošću i slobodnom trgovinom. Opet, kada su SAD razvile svoju industriju, njihova buržoazija je postala masovni zagovornik slobodne trgovine.

Međutim, ovaj razvoj ka slobodnoj trgovini ne teče samo u jednom pravcu. Do kraja 19. vijeka, britanske industrije su se suočavale sa sve većom konkurencijom u inostranstvu, posebno iz Njemačke i SAD-a. Ovo je počelo izazivati reakciju u Velikoj Britaniji. Torijevci su se vratili na vlast i sve više zagovarali protekcionistički program. Ono što je bilo poznato kao 'imperijalna preferencija' postalo je jedno od načina primjene protekcionizma. To je podrazumijevalo britanske kolonijalne posjede koji su uveli povlašteni tretman za trgovinu unutar Britanskog carstva. Ova politika je bila posebno usmjerena protiv SAD-a i Njemačke.

Ova politika se poklopila sa zaokretom ka otimanju kolonija. Lenjin je objasnio ovaj proces u Imperijalizmu. Konkurencija između monopola pretvorila se u nadmetanje među nacijama. Do 1900. godine, imperijalističke nacije su podijelile svijet između sebe, tako da je svako dalje širenje moglo doći samo na račun drugih imperijalističkih nacija. Sve veće kontradikcije između kapitalističkih sila – njihova bitka oko tržišta roba i investicija – dovele su do povećanja tenzija u međunarodnim odnosima.

Kako je Njemačka imala manji udio u kolonijama, njena industrija se naprezala zbog ograničenja koja su joj nametnuta nedostatkom kolonija i pristupom kolonijama drugih nacija. Njemačka buržoazija je trebala i zahtijevala ponovnu podjelu svijeta, srazmjerno novonastalom ekonomskom razvoju Njemačke. Kada je procvat s kraja 19. i početka 20. stoljeća završio, kontradikcije su se prelile u svjetski rat.

Stoga postoji bliska veza između ekonomske krize, krize u međunarodnim odnosima, protekcionizma i rata. Treba zapamtiti, kako je Klauzevic istakao, da je rat nastavak politike drugim sredstvima. A, kako je to Lenjin rekao, politika je samo koncentrisana ekonomija.

Prvi svjetski rat nije riješio nijednu kontradikciju u svjetskoj ekonomiji. To ih je samo pojačalo, a nakon rata protekcionizam je zaista uzeo maha. Britanija je uvela 'Imperijalni preferans' 1932-33, dovodeći politiku kolonija u sklad sa svojim interesima. Godine 1933. predsjednik Huver uveo je zakon “Kupuj američko”, koji je prisilio vladine izvođače da koriste proizvode napravljene u SAD-u. Slične politike su donesene širom svijeta, što je doprinijelo dramatičnom kolapsu svjetske trgovine za oko 30 posto u tri godine nakon kraha 1929. godine.

Adam Smit je rekao da protekcionističke nacije “pretvaraju svoje susjede u prosjake”, odakle i potiče ova fraza u engleskom jeziku. Smit je opisivao pokušaje da se izliječi recesija i nezaposlenost izvozom, prebacivanjem potrošnje na domaću robu. Naravno, u recesiji, a posebno u depresiji, ove kontradikcije se pogoršavaju, jer tržišta koja se smanjuju stvaraju sve više neaktivnih fabrika.

Protekcionizam u porastu

Kriza 2007-2008. zaista je okončala dalje širenje slobodne trgovine. Runda pregovora pod vodstvom Svjetske trgovinske organizacije u Dohi već je bila u problemima, ali kriza ju je dokrajčila. Pregovori su imali za cilj da se pozabave pitanjem poljoprivrednih subvencija u Evropi i Sjedinjenim Državama. Nakon propasti pregovora, ostali su samo polovični pokušaji da se oni obnove. Umjesto toga, započeo je proces povlačenja svjetske trgovine.

Često se Trampu pripisuje vraćanje protekcionizma, ali on je bio samo logičan sljedeći korak. Obama je lansirao slogan "Kupuj američko!" 2009. godine. Zakon o kupovini američkih proizvoda ostao je na snazi od 1933. godine, ali je bio značajno razvodnjen raznim sporazumima poput GATT-a, NAFTA-e i Sporazuma o državnim nabavkama. Obama je to pojačao u svom Zakonu o oporavku iz 2009. i otišao bi dalje u svom Zakonu o zapošljavanju iz 2011. da nije bilo republikanaca koji su ga blokirali. EU i Kanada žestoko su kritikovale oba čina zbog podrivanja slobodne trgovine.

Tramp je, naravno, uveo niz protekcionističkih mjera, posebno oko čelika, ali je ostao ograničen odredbama Svjetske trgovinske organizacije. Bajden je povukao neke od ovih mjera, posebno protiv Evrope, Japana i Kanade. Međutim, daleko od odustajanja od protekcionizma, on je obećao da će pokušati 'modernizovati' pravila Svjetske trgovinske organizacije, što podrazumijeva njihovo razvodnjavanje kako bi SAD dao više prostora za protekcionističke mjere. EU, iz očiglednih razloga, nije oduševljena ovim prijedlogom.

Bajdenovom zakonu o smanjenju inflacije (IRA) slijedi presedan koji je postavio Obama. Da biste se kvalifikovali za subvenciju za kupovinu električnog automobila, morate kupiti automobil 'Made in America'. Slično, ulaganja u 'Green Energy' moraju biti u skladu s uslovima zakona 'Buy American', odnosno moraju nabavljati svoje sirovine iz SAD-a. Ovo je zaista podstaklo tenzije između SAD-a i EU, koji smatraju da SAD diskriminišu svoje saveznike. Makron je pozvao na zakon”'Kupujmo evropsko” iako su Nijemci zauzeli manje konfrontacijski pristup, oni su ipak vršili pritisak na SAD ne bi li dobili neke ustupke.

Njemački kancelar Šulc u svom tipično uzdržanom diplomatskom stilu napisao je za Forejn Afeirs:

“Vjerujem da je ono čemu svjedočimo kraj izuzetne faze globalizacije, istorijskog pomaka koji je ubrzan, ali nije u potpunosti rezultat vanjskih šokova kao što su pandemija COVID-19 i ruski rat u Ukrajini.”

Drugim riječima, globalizacija kakvu poznajemo je završena i neće se vratiti, upravo zato što nije samo rezultat rata u Ukrajini ili pandemije.

Pored ekonomskih snaga koje guraju ka protekcionizmu, postoje i politički faktori povezani sa uticajem krize na radnike u naprednim ekonomijama. Pritisci nezaposlenosti, smanjivanje plata i pogoršanje uslova rada itd. stvorili su veliko nezadovoljstvo među radnicima.

Tradicionalne buržoaske stranke nemaju ništa za ponuditi osim još napada na radnička prava i još 'štednje'. Jedini način da pokušaju pronaći bazu u ovoj situaciji je skretanje udesno, i to na nacionalizam, uključujući i ekonomski nacionalizam. Mahanje zastave, antiimigracijska atmosfera i protekcionizam idu ruku pod ruku i jedini su način na koji buržoazija može nekako učvrstiti izbornu bazu.

Tramp je bio najočitiji primjer za to. Govorio je o vraćanju starog položaja „američke radničke klase“ ograničavanjem imigracije i vanjske trgovine – kombinacijom politike „osiromaši svog susjeda“, čuvanjem vlastite industrije, blokiranjem migracija nastalih usljed imperijalističkim ratova i ekonomske pljačke.

Uspon i pritisak Kine

Ekonomski razvoj Kine bio je velika blagodat za svjetsku ekonomiju. Otvaranje ekonomija prema svjetskom tržištu – u istočnoj Evropi, ali posebno u Kini – bio je jedan od ključnih faktora u produžavanju brzog razvoja u devedesetim i dvijehiljaditim godinama.

Industrijski razvoj koji smo vidjeli u svjetskim razmjerama u proteklih 30 godina dogodio se uglavnom u Kini, koja se pojavila kao nova svjetska sila. Od sredine devedesetih, kineska produktivnost rada rasla je za 7 do 10 posto godišnje.

Nakon što su u početku pozdravljali kineski ekonomski uspjeh i oslanjali se na Kinu da se oporavi od kraha 2008. godine, SAD i EU su počele biti zabrinute za kineski rast. Počeli su da primjećuju kako su se kineske kompanije ozbiljno zainteresovale za patente i intelektualnu svojinu. To se kretalo od poljoprivrede do elektronike. Kineske kompanije kao što su LenovoGeely i Huawei takođe su sticale kompanije i tržišne udjele na Zapadu. I tako su zapadne sile počele da brinu.

Već za vrijeme Obaminog predsjedavanja govorilo se o azijskom divu, ali nakon objave plana 'Made in China 2025' 2015. kvantitet se pretvorio u kvalitet. Kina je postala ozbiljna briga i tokom Trampovog predsjedavanja, SAD su započele ozbiljan pokušaj da zaustave razvoj Kine.

‘Made in China 2025’ je bila najava svijetu da se Kina više ne zadovoljava samo proizvodnjom namještaja i odjeće i sklapanjem elektronike. Željela je da se takmiči u najnaprednijim tehnološkim sektorima i smanji zavisnost o stranim dobavljačima.

Kina ima ogromnu populaciju, a vrijednost ukupne proizvodnje njene ekonomije sada se približava onoj u SAD. Modernizacija kineske industrije učinila je Kinu jednom od najvećih industrijskih država. Međutim, Kina i dalje mnogo zaostaje. MMF procjenjuje da je njena prosječna produktivnost rada u industriji 35 posto u odnosu na najbolju svjetsku praksu.

Samo u najnaprednijim područjima, poput gradova oko ušća Biserne rijeke, Šangaja ili Pekinga, možete dobiti BDP po glavi stanovnika koji je uporediv sa Španijom ili Portugalom. Kina nije u rangu sa naprednim imperijalističkim zemljama poput Njemačke, Japana ili SAD-a, ali je iznijela svoju ambiciju da to postane.

SAD sada iskorištavaju svoju ekonomsku i diplomatsku moć kako bi spriječile zemlje da izvoze ključne komponente u Kinu i kupuju tehnologije poput 5G od Huaveija. Takođe nastoji da se oslobodi kineskog uticaja na lance dobavljača.

Mnogi američki saveznici nisu sasvim sigurni u ovaj pristup. Zaista, Šulc je, suprotno željama SAD, odlučio da posjeti Si Đinpinga. Bio je odlučan da riješi sporove Njemačke s Kinom nezavisno od SAD-a. Makron ima vrlo sličan pristup, a u saopštenju o 'sporazumima' nakon njegovog nedavnog sastanka s Bajdenom, ne spominje se Kina.

Manje sile EU nezadovoljne su načinom na koji su SAD rješavale sukob sa Rusijom: izvijajući ruke kako bi poduzele mjere koje imaju ograničen uticaj na američku ekonomiju, ali nanose veliku štetu evropskoj industriji, posebno njemačkoj. Jedan anonimni visoki zvaničnik EU nazvao je to „istorijskim prekretnicom“ u odnosima EU i SAD. Evropske sile ne vide privlačnost još jednog trgovinskog rata u kojem se moraju pridržavati diktata SAD-a.

Ipak, SAD su sasvim sposobne da preduzmu jednostrane akcije, i to su nastavile da rade. To nameće nove zakone, ne samo američkim kompanijama već bilo kojoj kompaniji u svijetu. Nedavna zabrana izvoza mašina za proizvodnju poluprovodnika u Kinu je jedan takav primjer. Slično tome, u svojoj blokadi protiv Kube, SAD su jednostrano zahtijevale poštovanje od kompanija u Evropi, Tajvanu, itd. ili rizikuju da budu sankcionisane.

Najveći svjetski proizvođač poluprovodnika je tajvanska kompanija TSMC, koja sada mora podnijeti zahtjev za dozvolu američke vlade za uvoz mašina u svoje fabrike u Kini. Najveći proizvođač takvih mašina je holandska kompanija ASML. Holandska vlada sada razgovara sa SAD o tome koje dodatne barijere nametnuti izvozu u Kinu. SAD u suštini forsiraju svoje metode 'konkurencije' s Kinom svojim saveznicima.

SAD ostaju super sila, i kao što je britanska flota 1914. godine imala politiku održavanja mornaričkog kapaciteta većeg od dva najveća konkurenta zajedno, tako i SAD troše na svoju vojsku koliko i sljedećih deset nacija zajedno, ili 2,7 puta više od Kine, koja je druga. U prošlosti, ova moć se koristila za održavanje slobodne trgovine. Ali sada se sve više koristi u suprotne svrhe.

Ovaj zaokret u SAD-u ima velike implikacije. Za razliku od prošlosti, njegova moć se više ne koristi za odbranu opštih interesa kapitalističke klase od Sovjetskog Saveza ili svjetske revolucije, već vlastitih uskih interesa protiv drugih velikih sila. Stoga je preuzela ulogu sile koja posustaje, pokušavajući da se zaštiti od konkurencije, nešto poput Britanije s kraja 19. stoljeća.

Ipak, bilo bi sasvim pogrešno posmatrati protekcionizam samo iz perspektive SAD. Evropska unija takođe ima interes da se suprotstavi kineskoj konkurenciji. Oni imaju svoj vlastiti “Zakon o čipovima”, vlastite pokušaje da osiguraju pogone za litijumske baterije, i tako dalje. Kineska vlada je ograničila nove protekcionističke inicijative, ali ima mnogo pritužbi na nezvanične mjere koje se poduzimaju kako bi se otežao posao zapadnim kompanijama koje posluju u Kini.

Svi ovi sukobi se intenziviraju pod pritiskom događaja. To će imati velike posljedice. Preoblikovanje lanaca snabdijevanja kako bi se izbjegla Rusija i Kina biće izuzetno skupo. Pokušaj pomjeranja proizvodnje mikročipova očigledno znači ulaganje u litografske sisteme u iznosu od 300 milijardi dolara od TSMC-a, Intela i Samsunga. Prema ASML-u, TSMC je već najavio planove ulaganja od 100 milijardi dolara. Kada budu uspostavljene, ove nove fabrike će morati da budu zaštićene od strane konkurencije tarifama i drugim mjerama. Činjenica je da će svi oni vjerovatno premašiti potražnju na svjetskom tržištu za poluvodičima, sa posljedicama na cijene. Dakle, protekcionizam izaziva protekcionizam.

Ovo će imati dugoročne posljedice na nivoe ulaganja. MMF je procijenio da je svaki poen smanjenja tarifa rezultirao povećanjem investicija za 0,4 poena, zbog pojeftinjenja mašina. Sada će pojačani protekcionizam dovesti do skuplje mašinerije, a time i do manjih ulaganja.

U ovoj gužvi, svjetska trgovina neće prestati. A kako i može? Ali će poskupjeti, što će značiti skuplju robu, odnosno veću inflaciju. Tome će se tada morati suprotstaviti podizanje kamatnih stopa kako bi se pokušalo uticati na privredu, što će zauzvrat izazvati recesiju.

Zašto to rade, moglo bi se zapitati? Svakako da se liberalna štampa pita ovaj put iznova. Ipak, nije teško pronaći razlog. Prvo, politika slobodne trgovine nas je dovela upravo do ove tačke. Slobodna trgovina je odložila i uveliko pogoršala krizu. Ni slobodna trgovina ni protekcionizam ne mogu riješiti kontradikcije kapitalizma.

Drugo, u sve oštrijim ekonomskim uslovima, vlade pokušavaju da pronađu neku vrstu načina da stabilizuju politički sistem i osiguraju da glavni monopoli zadrže ili dobiju prednost nad konkurencijom. Oni pokušavaju kupiti sebi malo vremena, tako da, ako revolucionarne konvulzije sruše režim, mogu osigurati da to neće biti njihov režim. Ipak, pošto se svi ponašaju na isti način, oni uništavaju strukturu svjetske ekonomije, a time i kapitalističkog sistema u cjelini.

Gdje su marksisti?

Tržište, ili 'nevidljiva ruka', igralo je istorijski progresivnu ulogu, ali očigledno to više nije u stanju. Za nas nije pitanje podržavanja slobodne trgovine protiv protekcionizma. Nije naša uloga da pokušavamo vratiti sat na 2006. ili čak na 1967. Cijela kriza pokazuje nesposobnost kapitalizma da povede čovječanstvo naprijed, a u svom senilnom padu, kapitalizam uništava mnoge dobitke koje je ostvario u prošlosti.

Uništava svoje lance snabdijevanja, uništava svoj sistem međunarodnih odnosa, vraća nas u ratove, militarizam i sav povezani otpad u ekonomskim resursima i ljudskim životima. Naša uloga je da objasnimo zašto se to dešava i kako nijedna strana neće ništa riješiti svojim mjerama.

Moramo shvatiti da je protekcionizam ćorsokak. Čitav razvoj u proteklih 80 godina pokazuje potpunu reakcionarnu utopiju koja je bila „socijalizam u jednoj zemlji“. Mi smo jedan međusobno povezani globus i za nas postoje ogromne prednosti u razmjeni iskustava, tehnologije i resursa. Socijalizam bi bio izgrađen na temeljima trgovine i internacionalizma, a ne prisiljavanjem proizvodnih snaga u međama nacionalne države.

Slobodna trgovina i liberalizacija nas više ne mogu odvesti ni korak naprijed, dok okretanje protekcionizmu samo pogoršava stvari. Mi smo socijalisti, marksisti i revolucionari. U ovom urušavanju globalizacije vidimo samo još jednu fazu krize sistema u cjelini. Vidimo velike prednosti svjetske trgovine, ali ovaj put je sada završen. Samo na osnovu preuzimanja vlasti radničke klase možemo ponovo uspostaviti svjetsku trgovinu i svjetske odnose na zdravim osnovama. Pripremićemo put za veliki iskorak.

Join us

If you want more information about joining the RCI, fill in this form. We will get back to you as soon as possible.